Ptice doletješe

I am a brutally soft woman.


23.04.2017.

No no no

Najoriginalniji kompliment 2017e:

- Kako ljubav?
- Taman kako treba.
- Blago njemu.
- E baš ti hvala kad tako misliš.
- Pa kad si idealna žena za sva vremena. Full paket.


Htjedoh ga pitati je l' misli na telekomov Moja tv full paket, al' ...
Izgleda da su one što citiraju Petrarku u potpunosti odmijenili ovi što ti samo pošalju sliku. Sebe. Iz teretane. U ogledalu. U potkošulji.
Jest da slika govori hiljadu riječi, ali ipak...






Dokle više?

22.04.2017.

The more I see the less I know, The more I'd like to let it go

U svojim su pedesetim, u braku više od 25 godina. Uz kahvu jedu kinder jaja i sklapaju igračkice.
Standard koji su postavili... Nedostižan.
Stoga je jedina budućnost koju ja mogu da zamislim:
Malo mjesto, bolnica ili hitna pomoć, treća smjena. Malo pacijenata vjerovatno, svi se liječe na guglu. Igram karte ili ovaj improvizirani šah koji mi se skroz sviđa. I eto. Nema dalje.
Evo neko sunce, ničim izazvano.
Samo nek mi neko još jednom kaže da nije ok trudit se biti neosjećajna osoba. Ovako se poslije ovih bura emocija osjećam kao da me pregazio onaj ogromni traktor, pa poslije njega kamion. Sa dvije prikolice. Nemam ja vremena za to.
Nauka čeka. Treba eksperimente uvježbati.
Hajde, dobro jutro i lahku noć i sve ostalo.



Edit :
Ulazim sa slušalicama u ušima u kuhinju.
Pita me otac šta slušam. Šutim, priđem i dodam mu jednu slušalicu, kad počinje da svira :



Zapričam se tako s njim o njegovoj mladosti. Poslije skačem da dohvatim ness s najviše police i on se smije i kaže : Jooj kolišno si samo narasla.
I počinjem da se smijem. I smijem. I smijem. I odjednom mi je jasno zašto sunce sija.
I sretan Dan planete Zemlje. Što bi rekao Poglavica, ona ne pripada nama, mi pripadamo njoj.



21.04.2017.

Amarogentin osoba

Zar u par sati može da stane tako puno emocija? Pogotovo za malo manje emotivne osobe.
Od septembra ovo je bio drugi put tek da sam izašla u vlastiti grad i to sam shvatila tek danas. Nisam ni shvatala koliko mi nedostaje dok nisam prošla ulicom. Da jesam, izlazila bih svaki put kad dođem kući.
Zalud sav minus i hladnoća u kostima, nagovorila sam ih da prođemo šetalištem kraj rijeke. Ne znam da li postoji išta što djeluje tako smirujuće poput one vode, naročito ljeti kad se mjesec oslika u njoj.
Moji gimnazijalci su imali predstavu i na kraju sam više nego sretna što sam ipak otišla.
Koliko sam samo osoba srela, koliko profesorica i prijateljica, koliko zagrljaja u tako kratkom vremenu... I postoje osobe koje počne da plaču kad te vide, od sreće. Ostala sam zbunjena, bez riječi na to.
Ništa nije posebno u nama pa nas ljudi tako neizmjerno vole. Posebni su ti ljudi sa tom sposobnošću da prepoznaju u nama nešto vrijedno ljubavi.
U predstavi je bilo nekoliko identičnih scena iz mojih srednjoškolskih dana. Doduše, to su scene iz svačijih srednjoškolskih dana. U jednom momentu sam osjetila toliko gušenje u prsima, kada sam shvatila da je to najljepše doba već godinama iza mene i da nema ništa što čovjek može učiniti da ga vrati.
Razmicanje stolova kad je test, dobacivanje papirića...
- Ti si nama pisala zadatke na gumici - šapće mi drugarica. To sam zaboravila.
Ona scena kad dvoje ostaje na hodniku i nakon zvona za početak časa, iako je to jedna od najrizičnijih stvari koje možeš uraditi. Pa se sjetih kako smo jednom svi ostali tako na hodniku, ja se nešto objašnjavala s najboljim prijateljem, i profesor došao i utjerao u razred sve druge, meni rekao da ne moram ulaziti dok ne obavim sve, ušao u razred i zatvorio vrata.
Kasnije kad sam došla na čas, razgovarali smo o religijama i tradicijama, vjenčanjima u svakoj. I znam da sam prokomentarisala kako ja ne volim velike gužve i kako bih, da se samo ja pitam, 'ukrala'.
Profesor me tada pogledao zbunjeno i dodao: Nadam se da to neće biti ubrzo i pogledom naišaretio na hodnik.
Tad sam shvatila da prof ustvari misli da smo u vezi, a ne samo prijatelji od djetinjstva, i toliko sam se zacrvenila tad da vjerovatno rumenilo nisam izgubila cio dan.
Koliko smo mi tih predstava napisali, odglumili... Ili pak improvizirali češće kako bismo se izvukli od odgovaranja gramatike.
Kako mi je profesor fizike na pismenoj zabio klupu skroz u ćošak, a ja, došavši sa vakcine s užasnim bolom u ruci, sa prevježbanih nekoliko zbirki čitam zadatak i ne znam ni početi..
Ili prof matematike koji nikad nije htio zaključiti čistu peticu, nego obavezno naglasi da je to 5-, kao da to postoji.
Prva ljubavna pjesma napisana na francuskom jeziku i profesorova oduševljenost istom iako se meni nije sviđala.
Jedna četvrtica iz engleskog za odgovaranje i moja reakcija 'čuj 4?' Ni dan danas mi nije jasno zašto.
I svi odmori koje sam provela zabijena u ćošak pozornice, sjedeći na bordo tepihu, čitajući knjigu.
I najbolja prijateljica koju stekoh za ostatak života. - ostavit ću ti otvorene komentare za goste, jer znam da ćeš čitati i imati štošta dodati.


Stariji postovi